Ravnodušnost nije opcija pri susretu s radom Kristiana Kožula. Umjetnik svojim radovima provocira već pri prvom susretu, što je vidljivo iz reakcija slučajnih prolaznika ili namjernika, kao i nakon dugog promatranja ekipe U drugom filmu koji sate provode s tim radovima, gledajući ih i promišljajući.
Pred Kožulovim Discowareom i Asylumom svi se zaustave. Apliciranje vizualno primamljivih perlica, perja i blistavih stakalaca na invalidska kolica iz ciklusu Diskoware doživljava se u prvi tren kao dobar vic, nasmijava, rastužuje i začuđuje, a nakon duljeg vremena stvara nelagodu, kada gledaoc uvidi da je ono što promatra zapravo ortopedsko pomagalo ili noćna posuda. Navikli smo te predmete ignorirati ili od njih odvraćati pogled, a Kožul nam ih na prijevaru nameće, čini ih sjajnima i svjetlcavima, privlačnima, kao što svjetlucave stvari privlače djecu ili ptice, tako da ustuknemo kad se uhvatimo da zapravo pozorno promatramo štake ili kahlicu. Asylum je zrcalna slika Diskowarea obrnuto proporcionalna igra funkcije i dekoracije. Pored tog rada posjetioci se zadržavaju kraće. Crna koža, zakovice, šiljci i lanci, prve asocijacije su fetišistička sado-mazohistička pomagala ili sprave za mučenje, koje intrigiraju ili odbijaju, ali posebnu nelagodu stvaraju, kao i kod Diskowarea, tek kad upadne u oči funkcija, a ne dekoracija predmeta. Tada se mentalne slike koje se javljaju u kontekstu najgore i najbrutalnije odraslosti preslojavaju sa svojom suprotnosti: nevinosti i nježnosti djetinstva.
Definicija umjetnosti je mnogo, no ono što je sigurno dobra umjetnost je rad koji što se duže promatra to više ima za reći, koji koliko god šokantan bio na prvu loptu svoju priču otkriva tek s vremenom. Kristijan Kožul je umjetnik koji upravo takve radove stvara. Postaviti ovakvu izložbu u sklop filmskog festivala nameće i pitanje vremena u recepciji umjetnosti. Dok gledatelj filma koji je sat ili dva prikovan uz stolicu automatski ima vremena za razmišljanje, vizualne umjetnosti se doživljavaju kao nešto što je shvatljivo na prvi pogled, što ne traži vrijeme osim onoga da se dođe od jednog izloška do drugog. Galerijom su prošli ljudi koji su se žurili na film, komentirajući međusobno kako je netko izložio S/M pomagala, kao i ljudi koji su se zaustavili na minutu dvije mijenjajući izraz lica kako su primjećivali više detalja. Neki ljudi su se na Kožulove radove vraćali, vodeći sa sobom prijatelje i svaki put su vidjeli nešto drugo. Nama koje smo sjedile satima uz te radove, svaki pogled, svaki pročitani tekst i svaka reakcija publike otkrivala je nove priče i budila nove asocijacije. Prvenstveno smo razmišljale o onome što je u radovima odsutno, a Kožul problematizira: o tijelima. Razmišljale smo o diskotekama, i koliko je politički nekorektno i provokativno vezivati svjetlucanja disko kugli plesnih podija s pomagalima za ljude koji se ne mogu lakoćom ili uopće kretati, koliko se tim ljudima i posebno njihovim tijelima inače bavimo i koliko su vidljivi. Koliko odbijamo razmišljati o stvarima poput načina obavljanja nužde ili kako zapravu izgledaju naprave koje im pomažu pri kretanju i koje su u njihovim životima snažno i svakodnevno prisutne. I s obzirom da su Kožulovi radovi ready made, predmeti u stvarnoj veličini sa stvarnom funkcijom, počinjemo zamišljati i svoje tijelo u kontaktu s njima. Vidimo se u kolicima ili na štakama, na koži počinjemo osjećati ubode šiljaka iz kolijevke.
Asocijacije se javljaju i u drugim smjerovima. Asylum je riječ koja u engleskom jeziku uz ostala ima i značenje umobolnice, i to umobolnice poput one iz Leta iznad kukavičjeg gnjezda (da se zadržimo u filmskim vodama) gdje vežu bolesnike uz krevete. To remenje Kožul aplicira na kolijevku i hranilicu dajući na taj način djetinstvu dimenziju zatočeništva, ne prostora za slobodan rast i razvoj individue, nego razdoblja u kojem se osobu kalupi, nameću joj se društvene norme na opresivan i mučan način. Problemi koje postavlja Freud svojom psihoanalitičkom teorijom su naravno neizbježna asocijacija, on je prvi otvorio vrata nesvjesnom i seksualnosti kao pokretačke sile u svim životnim razdobljima, pa tako i u djetinstvu.
Koja god razmišljanja pobudili, posjetitelj nakon što je vidio Kožulove radove izlazi iz galerijskog prostora s nekim novim iskustvom i novim saznanjima, a ako je umjetnosti potrebno odrediti svrhu ona bi bila upravo ta: da barem malo utječe na svog konzumenta.
Motovun, 28. 07. – 01. 08. 2008.
Discoware
No comments:
Post a Comment