Jelena Pašić: Lovro Artuković, Sofa i Kao da je zvjezdana noć

U sklopu izložbe U drugom filmu, koja se održala u Motovunu, predstavljene su dvije slike Lovre Artukovića, svojevrsnog 'super star-a' suvremene hrvatske umjetnosti, autora kojemu je prije svega par mjeseci održana retrospektivna izložba u zagrebačkim Klovićevim dvorima. Time je ovom slikaru, koji se dobno ubraja u umjetnike srednje generacije (r. 1959.), ukazana poprilično velika čast kakvu ne dobiva baš bilo tko. Dakle, što je to s Lovrom? Čega to ima u njegovim slikama da pobuđuje toliko intenzivan interes već dugi niz godina?

Predmetnost i mimetičnost u zapadnom su slikarstvu stotinama godina njegovane kao jedini način izraza, sve do kraja 19. stoljeća. U dvije dimenzije stvara se dojam realnog, trodimenzionalnog prostora koji se otvara pred promatračevim očima. Zatim tijekom gotovo čitavog jednog stoljeća dolazi do traženja novih načina slikarskog izraza, apstrahiranja oblika do granica njihove prepoznatljivosti (pa i preko tih granica), naglašavanja autonomije plošnog slikarskog platna.

Moglo bi se ustanoviti da Lovro slijedi upravo slikarsku tradiciju starih majstora, da njegove slike također nastoje stvoriti dojam 'prozora' u prostor slike. Nalazimo se pred slikama za koje vrlo lako možemo ustanoviti što prikazuju. U prilog tome ide i činjenica da Lovro slika po modelima, baš kao i veliki majstori još od doba renesanse. On slika sofu koja doista nalikuje pravoj sofi; na platnu je stvoren dojam naboranosti i meke udobnosti (Sofa, 2008). No, je li to doista tako?

Prikazuju li, dakle, Lovrine slike to što naizgled tvrde da prikazuju? Rekla bih da ne. Ili barem ne samo to. Lovro ne pokušava natjerati promatrača da zaboravi da gleda sliku, fascinirati ga uvjerljivošću reprezentacije oblika poznatih iz stvarnog svijeta. Upravo suprotno, on nastoji iskazati da se radi o prizoru - zasebnom i autonomnom prostoru slike. Tema njegovih slika upravo su one same, tj. činjenica da su prikazi na njima naslikani.

Čak i kad slika prikazuje stvarnu sofu iz slikareva ateljea, u njezinoj je prirodi artificijelnost. Premda je ovaj motiv slikan po stvarnom, postojećem modelu, samom činjenicom da je sofa naslikana, ona gubi vezu sa stvarnom sofom. Na promatraču je da dovrši kreiranje univerzuma slike, i to vlastitim perceptivnim (sagledanje skupa obojanih ploha i oblika kao trodimenzionalnih na dvodimenzionalnoj površini platna), ali i spoznajnim sustavom (upisivanje značenja u ono što slika uprizoruje, a što je određeno vlastitim iskustvom svakog promatrača i stoga vrlo individualno).

Od tuda i takvi naslovi – Kao da je zvjezdana noć (2007). Zvjezdana noć je zapravo projekcija na platnenu tkaninu, koju umjetnik vlastitim slikarskim priborom i metodama uprizoruje na platnu slike.

Možda je osnovnu ideju tih slika najbolje izrazio upravo sam umjetnik:
Slika je jednostavan, najčešće četverokutan predmet koji zauzima određen prostor u stvarnom svijetu. No ono što je naslikano na njegovoj površini ulaz je u prostor koji postoji paralelno sa stvarnim, u prostor koji je izgrađen našim htijenjem da stvorimo vlastiti svijet unatoč stvarnome. Sve materijalne vrijednosti i duhovna značenja što ih za nas ima taj jednostavni predmet postoje samo u našem paralelnom, umjetnom prostoru[1].

[1] Citat preuzet s Internet stranica umjetnika: http://www.lovro-artukovic.com/hr/index.html

Motovun, 28. 07. – 01. 08. 2008.

Kao da je zvjezdana noć

Sofa