Komunikacija je samo donekle moguća, smatra kiparica Nika Radić. Riječi mijenjaju misli, pa ono što uspijemo prenijeti uvijek odstupa od onoga što smo zamislili reći. Nesporazumi su tako sastavni dio komunikacije, sasvim neizbježan, i jedino što možemo činiti je trajno nastojati da smanjimo učestalost njihovog pojavljivanja. Osim zbog nesklada između mišljenog i izrečenog, te relativno banalnih slučajeva buke u komunikacijskom kanalu, do nesporazuma može doći i zbog odsustva ili nedostupnosti neverbalnih elemenata komunikacije poput mimike i gestikuliranja, primjerice tijekom telefonskih razgovora ili u pisanim oblicima obraćanja. Rad tematizira obrnut (i, važno je napomenuti, umjetan) slučaj u kojem upravo neverbalna komunikacija ima glavnu ulogu jer je do verbalnog dijela poruke nemoguće doprijeti. Izrezavši iz snimke podugog monologa sve sekvence koje nose značenje, sve izraze koji čine smislenu govornu poruku, umjetnica je dobila petominutni video uradak sastavljen jedino od izmjena različitih izraza lica, zastajkivanja u govoru i zamuckivanja – dijelova svake poruke koje ponekad ni ne osvješćujemo iako nikada ne izostaju. Takvim postupkom ti se elementi ističu, svraća se pozornost na njihovu prisutnost, ali i na značenje koje oni neizostavno nose i koje podupire verbalni sadržaj poruke. Premda se čini da smisao ovako iskrzanog govora nikako nije moguće razumjeti, preostali neverbalni dijelovi ipak prenose bitan dio poruke odražavajući emocije govornice, napor koji ona ulaže kako bi smisao što uspješnije prenijela, te uzastopnim pokušajima da se prisjeti detalja ili da što preciznije formulira ono o čemu govori. Nakon odgledanog filma mi ne znamo što je ona rekla, ali znamo kako je govorila i kakvo je djelovanje pripovijedanje na nju imalo.
Monolog nije ogoljen samo od konteksta oblikovanog sadržajem poruke, već i od konteksta prostora – govornica je prikazana u krupnom planu, kose sklonjene s lica i bez šminke, na bijeloj podlozi. Time je pažnja svraćena s privlačnosti pokretne slike na zvuk, ono što se izgovora, što je, paradoksalno, upravo ono nerazumljivo. Činjenicom da možemo razumjeti samo ono što vidimo rad dobiva na slikovnosti, on postaje srodniji ulju na platnu nego tekstu na papiru. Taj zanimljiv odnos između slike i zvuka, njihovo ispreplitanje, te borba koju vode za pozornost gledatelja bitna su odrednica ovog rada.
Motovun, 28. 07. – 01. 08. 2008.
Pauza Stilovi
Monolog nije ogoljen samo od konteksta oblikovanog sadržajem poruke, već i od konteksta prostora – govornica je prikazana u krupnom planu, kose sklonjene s lica i bez šminke, na bijeloj podlozi. Time je pažnja svraćena s privlačnosti pokretne slike na zvuk, ono što se izgovora, što je, paradoksalno, upravo ono nerazumljivo. Činjenicom da možemo razumjeti samo ono što vidimo rad dobiva na slikovnosti, on postaje srodniji ulju na platnu nego tekstu na papiru. Taj zanimljiv odnos između slike i zvuka, njihovo ispreplitanje, te borba koju vode za pozornost gledatelja bitna su odrednica ovog rada.
Motovun, 28. 07. – 01. 08. 2008.
Pauza Stilovi
No comments:
Post a Comment